MATE PARLOV (16. studenoga 1948., Split/Imotski – 29. srpnja 2008., Pula)
Prije točno 14 godina, u tek 60. godini preminuo je najveći boksač i službeno najveći hrvatski sportaš 20. stoljeća Mate Parlov.
Zlatni Mate osvojio je sve što se moglo u ‘amaterskom’ i profesionalnom boksu – olimpijski pobjednik u Münchenu 1972. godine, svjetski prvak u Havani 1974. godine, dvostruki europski prvak 1971. godine u Madridu i 1973. godine u Beogradu, osam puta prvak Jugoslavije (1967-1974.), peterostruki prvak Balkana (1970.-1974. godine), dvaput Zlatna rukavica (1967. i 1969. godine).
Profesionalnu karijeru počeo je 1975. godine – sljedeće 1976. godine postao je europski prvak i titulu obranio tri puta!
WBC svjetsku titulu osvojio je 1978. godine (nokaut u 9. rundi protiv Argentinca Miguela Angela Cuella)!
Ukupno je u karijeri boksao 310 ‘amaterskih’ mečeva i pretrpio samo 13 poraza dok nije suvereno zavladao olimpijskim, svjetskim i europskim tronom. U profesionalnoj karijeri imao je 29 mečeva uz tri poraza i dva neodlučena ishoda, a u 25 pobjeda njih dvanaest ostvario je prekidom!
Za najboljeg sportaša Hrvatske i bivše Jugoslavije izabran je 1971., 1972., 1973. i 1974. godine, a 1974. godine izabran je i za najboljeg sportaša Balkana.
Službeno je proglašen najvećim hrvatskim sportašem 20. stoljeća!
Na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu Mate Parlov bio je izbornik reprezentacije ex-Jugoslavije koja je postigla dotad najveći uspjeh s četiri osvojene medalje – jedno zlato (poluteškaš Anto Josipović), srebro i dvije bronce!
Uz velike i nedostižne rezultate naše Zlatne ljevice, najvećeg boksačkog šampiona iz Hrvatske i jednog od najvećih u povijesti boksa (član WBC-ove Kuće slavnih), koji je u boksu prošao sve i osvojio sve, prisjetimo se Matinih izjava kad je već završio karijeru:
“‘Amaterski’ boks je daleko teži od profesionalnog! Meni je prva titula ,amaterskog’ prvaka Europe u Madridu 1971. draža od kasnije profesionalne jer sam zaredom poslagao petoricu vrlo kvalitetnih boksača da bih je osvojio. Kasnije sam osvajao profesionalne titule i protiv poluškolovanih boksača, što je ipak lakše. Za olimpijski turnir, za europska i svjetska prvenstva, moraš se pripremiti za pet mečeva, za 15 rundi, a ne znaš tko će biti biti protivnik, kakvog stila i kakve taktike. Protiv svakog imaš samo tri puta tri minute pokazati najbolje što znaš, pa onda za dva dana ponovo protiv sasvim različitog, još kvalitetnijeg suparnika. Moraš imati i sreće da te zaobiđu ozljede u tim žestokim mečevima. U profesionalnim mečevima znaš od prvog dana za što se spremaš.”
Mate Parlov kao svjetski i europski prvak u ‘amaterskom’ i profesionalnom boksu o tome je bio najpozvaniji govoriti:
“Amerikanci i danas više poštuju olimpijsko zlato od titule profesionalnog prvaka svijeta. Profesionalnih verzija ima koliko hoćeš. Ja sam bio prvak svijeta po jednoj, a bila je tada i još jedna. A eto, i Kubanci su harali, pa sam bio prvak na prvom amaterskom prvenstvu svijeta u Havani. Kako ne bih to cijenio? “Umirao” sam do zlata! Ali ljudi to često ne znaju, ne razumiju razliku, jer u ‘amaterskom’ boksu nema toliko novca, nema toliko spektakla i glamoura.”
Mati Parlovu u čast podignuti su spomenici u Fažani i Puli, a sportska dvorana u Puli nosi naziv Dom sportova “Mate Parlov”.
Više od toga znači činjenica da je Mate Parlov vječna inspiracija svim mladim boksačima i sportašima. Još jedna Matina izjava:
“Više od 90 posto uspjeha je u radu. Ono malo drugoga je talent, iako ni bez toga ne ide. Kada sam u svojim počecima na međunarodnoj sceni, 1970. godine bio poražen od jednog Nijemca nokautom, tada sam se prizemljio i postao šampion. To je bio jedini nokaut koji sam pretrpio u karijeri i otada sam postao praktički nepobjediv. Vodila me želja da budem najbolji u onome što radim, shvatio sam da nisam bogomdan, nego da moram maksimalno raditi da bih uspio, naučio da ništa ne ide na silu nego se mora raditi uporno, strpljivo, da u boksu moraš znati uzmaknuti i čekati da bi udario kad treba.”
