Kada se pogleda kurikulum svakog sportaša, kontinuitet osvajanja medalja u nižim dobnim kategorijama svakako su dobar razlog da se od istog očekuje da to nastavi i među “odraslima” odnosno seniorima. S takvim pedigreom naš sugovornik bio je član BK Leonardo Mladen Sobjeslavski.
“Kao junior osvojio sam pet titula prvaka države. Prošle godine imao sam peh da su mi pukli ligamenti na ruci zbog čega sam morao mirovati. Kada je to prošlo nastavio sam trenirati kao bih bio spreman za seniorsko prvenstvo koje sam na moje veselje i osvojio.
Boksač u kategoriji do 75 kg, kako je to u svijetu seniora?
Iskreno, bilo mi je dosta novoga. Bez kacige, borci su stariji. U mlađim uzrastima svi su bili kao ja ili nešto mlađi. Sada se moram pripremiti za momke koji me u prosjeku “šišaju” iskustvom koje im donosi višak od 7 do 12 godina.
Kako se boksač priprema za borbu?
Sebi u glavi moraš posložiti da ideš boksati svoj stil borbe. Nikako se ne treba opterećivati s imenom ili kvalitetom koja stoji ispred tebe. Tako sam se ja postavio u finalu s Vasyl Klyusom kojeg sam pobijedio nakon sudačke odluke s 5 : 0.
Kako se radi u BK Leonardo?
Tamo se radi odlično. U klubu ima puno vrhunskih boraca koji međusobno sparirajući pomažu da kada treba svi dohvate vrhunsku formu.
Imaš 19 godina – koji ti je najveći minus?
Fale mi samo mečevi. Do sada sam imao 40 borbi i svega 4 seniorka meča. Ovoga trenutka treba mi čim više jakih turnira i snažnih mečeva koji mi trebaju pomoći da narastem kao senior.
Tko je tvoja konkurencija u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj nemam suparnika. Ja se želim boksati s Kubancima ili Rusima koji su od uvijek strašni borci. Ako želim doći do njih, hrvatski borci koji su redom odlični, ne smiju mi biti prepreke koje ne mogu preskočiti.
Kakav si borac kada se gleda stil?
Pošto sam dugačak, visok i mršav trebao bih se držati distance i tako pobjeđivati. Mene zna povesti borba i onda završim u klinču gdje na svoje dolaze niži suparnici s kraćim rukama. Tu me oni mogu i lakše pogoditi. Stoga moram raditi na nogama koje bi trebale u seniorima biti moj zaštitni znak. Upravo to forsira i moj trener Leonard Pjetraj.
Idoli za ustajanje iz kreveta?
Samo jedan, Muhamed Ali.
Kako se popunajva dan?
Idem mu privatnu sportsku jezičnu gimnaziju “Franjo Bučar”. Prije škole sam u dvorani, nakon škole malo se odmorim , navečer je ponovno trening. Školske obveze čekaju me prije spavanja. Nekima se to čini naporno , meni je to normalno. Naime, prije boksa 6 godina sam trenirao nogomet i mogu reči da sam se naučio kako treba funkcionirati sportaš.
Kakva je vizija budućnosti?
Kao i mnogi drugi vidim se među profesionalcima. Prije toga san mi je da odem na Olimpijske igre i da od tamo kući donesem medalju. Ako bog da to će se dogoditi a nakon toga samo je nebo granica. Hoće li ovaj mladac moći uhvatiti sve svoje snove pokazat će seniorska karijera koja obećava.
