Uspješan klupski i reprezentativni rad u sportu se dugo prati i nakon 40 godina ulazaka u dvoranu i stvaranja šampiona i nagrađuje. Hrvatski boksački savez tako potegnuo je do Rijeke kako bi prestižnu nagradu za životno djelo predao vitalnom 71 godišnjem Ivanu Živkoviću.

Ja sam počeo kao boksač. Međutim klub je jednostavno nestao pa sam s ostalima trenirao u Lovranu, Puli ili Zadru. U Rijeci kluba tako nije bilo od 1961 do 74 godine. 24. veljače 1974 bio sam među osnivačima BK Rijeke koja živi do danas. Ja sam u biti jedini preživjeli od osnivača jer ostali koji su bili sudionici bili su stariji i njih više nema.

Pamti se rivalstvo BK Rijeke i Pule…

Toga više nema. Mi i Puljani uz Slavonski Brod bili smo stalni sudionici 1. lige bivše države. Mi i Pula u pravilu smo vodili žestoku borbu za svaku pobjedu. Pula je imala sjajnu generaciju koja je jednom i došla do titule. Mi smo bili drugi. U to vrijeme snažno se forsirao radnički iz Beograda tako da se do postolja pobjednika jednostavno nije moglo doći.

Ima li Rijeka materijal za budućnost?

Nekako je sve manje interesa za aktivan, ozbiljan boks. Rekreaciju i trening bez borbi ne računam. Za neki veliki rezultat treba jako puno rada, muke, odricanja i za to današnji momci nisu spremni. Da bi se u ringu izgledalo barem pristojno potrebno je godinu dana krvavog rada koji teško prolazi.

Većina klubova preferira teže kategorije?

To je točno. Ja se sjećam, prije 40 godina, na prvenstvu Hrvatske bilo je svega 2 ili 3 teškaša. Danas se za prvenstva prijavi najviše. Mi smo u stvari nacija koja je dobila na visini i težini i stoga su teže kategorije dobro popunjene. U biti naša kategorija kraljica da tako kažem je poluteška. Tu su nam puno trofeja i radosti donijeli Parlov, Tadić, Škaro, Šivolija.

Bili ste i u reprezentaciji?

Da, i mogu slobodno kazati da nikada neću preboljeti što nijedan moj boksač nije osvojio medalju na OI. Mario Šivolija je bio na dvije i nije imao sreće. Mario Šivolija je tako na Svjetskom prvenstvu u Čikagu pobijedio Irca te je dobio vizu za Peking. U Pekingu taj je isti Irac ždrijebom došao do finala dok je Šivolija naletio na prljavog boksača koji je u idućem kolu zbog toga diskvalificiran.

Je li bilo još pojedinaca koji su mogli više?

Kako da ne. Ja se sjećam Radomira Škarice koji je bio odličan u muha kategoriji. Njegov se problem zvao Ređepovski iz Kumanova koji je tada bio najbolji u svijetu. Bio je tu i Slomić koji je bio osvajač brončane medalje na juniorskom prvenstvu Europe u Solunu 1993 godine. Put ga je odveo u Ameriku i on se jednostavno izgubio kao boksač.

Nagrada za Životno djelo?

A što da vam kažem. Svaka nagrada puno mi znači i svakako joj se veselim nakon 40 godina rada i tesanja boksača.

Što dalje?

Ostajem naravno u boksu dok me služi zdravlje. S mojom 71 godinom zajedno s kolegom Vojnovićem radim u BK Rijeka i Kvarner. Dvorana nije previše funkcionalna, imamo problema s terminima ali radimo. Iako se sada radi mirnije, gotovo iz gušta, jasno je da se na treninge mora dolaziti i da se od dječaka grade muškarci odnosno boksači. Za šampione rekoh već treba vremena.