Graciano požeški sinonim za boks

Ako vas put dovede do Požege onda svakako svratite u BK Graciano gdje je predsjednik i trener Željko Krpan: – Klub je osnovan 2004 godine. On je na neki način posljedica moje dječje strasti koja se upalila u mojoj 9 godini, nakon gledanja mitske borbe u kojoj su se suočili neponovljivi Muhamed Ali i moćni Freizer. Inače u Požegi nije bilo kluba. Ja sam kao i mnogi studirao u Zagrebu gdje sam završio strojarstvo. S boksom sam bio povezan kroz sparinge koji su se održavali u Sokol Šafariću. Više manje sve je bilo na razini rekreacije i ništa više.

Kada je BK Graciano počeo?

Nakon što sam se vratio kući, ja sam se registrirao kao boksač koji je službeno na ring trebao se uspeti u meču sa Slavonskim Brodom. Kako je bilo problema s ringom ja u svojoj karijeri nisam imao ni jedan službeni meč. Nakon svega stigla su djeca, poslovne obveze i stanka od 10 godina.

Nakon te stanke?

Počeli su treninzi i okupljanja onih koji vole boks. Boksači su uz treninge odlazili na turnire u Brod, drugi u Gradišku. Jedan od njih, Bruno Knježević osvojio je i prvenstvo nakon kojeg je završio u Gladijatoru.

Gdje ste danas?

Imamo 6 natjecatelja. Mlađeg seniora, juniora i nekoliko kadeta. Njih kao i rekreativce kojih ima i do 60 možete svakodnevno sresti u dvorani na adresi Dobriše Cesarića 47.

Kako je bilo na 2. kolu HBS u Puli?

Tamo su bili Lovro Šojat naš ponajbolji boksač i Ilija Marjanović koji su nastupali u kategorijama do 81 i 66 kg. Imali su pobjede u rukama. Sve se raspalo zbog taktičkih propusta koji su zapečatili poraze. Lovro Šojat počeo je s ozbiljnim treningom prije tek nekih 3 godina i umjesto da iza sebe ima barem 20 – 25 borbi on ih na računu ima svega 9 i ja se svakodnevno borim da konačno “odradimo” dječje bolesti koje se obično javljaju u uzrastu mlađih kadeta. Ali bit će bolje.

Mečevi kao smisao boksa?

Nastupamo gdje možemo. Tu su kola lige, revije, sparinzi, prvenstvo Hrvatske, odlasci u Osijek ili Gradišku. Snalazimo se.

Koliko su boksači uporni da stignu do seniora?

Trenutno imam 10 boksača koji osiguravaju funkcioniranje kluba. To je jedna generacija koja je krenula iz 5 razreda osnovne i sada je pri kraju srednje škole. Kada se probije taj prag, slijedi već viđeno. Studij u Zagrebu, posao, obitelj. Za trenera to znači gotovo pa polazak od nule.

Kako do novih lica?

Mi smo mala sredina i meni u dvoranu dolaze sami. Preko fejsa također se da puno toga objasniti. Što se dječaka tiče, manje ih ostaje ako ih dovedu roditelji. Iskustvo me naučilo da su uporniji oni koji boks prepoznaju sami kao svoj sport. Ja već imam iskustva i bez obzira na razlog i način dolaska vrlo brzo znam tko se neće za tjedan dana pojaviti u dvorani.

Želja koja tjera dalje?

Dok još mogu, sada imam 53 godine, želio bih sklopiti jednu generaciju koja će sazrijevati kao boksači ali ljudi. Nije to ništa megalomansko. Bio bih sretan da svi možemo stati u auto i otići na turnire ili revije. Tamo se čovjek kali i stiče poznanstva i prijatelje i za vrijeme nakon rukavica i ringa.

Ima li trenera nasljednika na vidiku?

Na žalost nema. Bio je jedan dečko koji je našu podružnicu osnovao u Pleternici. Kada je on otišao trbuhom za kruhom u Njemačku to se ugasilo. U biti čekam sina da vidim hoće li on nastaviti gdje ću ja stati. Što se ostalih tiče dosta ih je u Zagrebu. Oni koji su još tu, na žalost, deleko su od boksa i davno su prestali.

Najnovije vijesti

Pretraživanje