U Boksačkom klubu Rovinj već godinama naglašena je familjarna poveznica. Naime, u kutu ringa stoji otac Pero Mišković kako bi savjetima pomogao sinovima- Borisu i Bojanu. Od 6 godine, moji su sinovi uz mene u dvorani. Ja sam tu oduvijek. Mogu slobodno kazati da svo troje živimo za borilačke sportove. Siguran sam da to u budućnosti neće ostati samo na nas troje.

Kakav je status boksa u Rovinju?

Nije ništa drugačije nego u drugim sredinama. Svi se mi više-manje mučimo zbog kvalitete prostora ili financija. Mi u Rovinju bez obzira na sve probleme imamo svoj ritam kojim smo za sada zadovoljni. Jasno, sve bi bilo lakše da se poboljša situacija oko novaca.

Koliko je prolaznika u klubu?

To je moram vam kazati noćna mora za svakog trenera. Dobiješ u ruke dijete, odgajaš ga kao mladića i borca, stigneš do razine šampiona i onda udariš u zid. Škola, cura, posao dolaze u prvi plan i ti ga gubiš. Kada mu je u glavi nedoumica on je za ozbiljan rad neupotrebljiv.

Trener ne može sve sam nadzirati i voditi?

Jasno. Meni u radu s mladima i rekreativcima nakon svojih treninga pomaže Boris koji na taj način i gradi temelje za ono poslije ringa.

Što znači titula prvaka Hrvatske u boksu?

Svakom treneru i boksaču motiv za rad je biti najbolji, prvak. Zbog toga je sport fenomenalan jer tu varanja nema. Problem je kada stigneš na neku razinu, uđeš u Europu ili svijet i tamo pukneš jer ne možeš sve sam. Bez obzira na sve ja moju djecu od prvog dana učim da jedino ako daju sve od sebe uvijek mogu tražiti postolje i medalje. I bez toga, pogotovo u malim sredinama biti prvak ako nigdje drugdje a ono u svojoj ulici znači nešto. Sport nije bitan.

Koji je klub za Vas mjerilo kvalitete?

On je u Zagrebu i vodi ga Leonardo Pjetraj. Mi smo se trudili da budemo dovoljno borbi da im se približimo. Bojan je tako tri puta na državnim prvenstvima bio bolji od Hrvoja Sepa kojeg je pobijedio i u meču koji se u Parizu održao u sklopu USB-a.

Što je za boks učinio HBS?

Novo čelništo koje vodi predsjednik Bono Bošnjak sve je diglo na razinu koje do tada nije bilo. Hrvatski boksači imaju puno prilika da se pokažu vani i da nešto eventualno i zarade. Ima sparinga koji su dobri za uboksavanje i pripremu za sezonu.

Budućnost Bojana i Borisa?

Obojica vrlo uskoro odlaze u profesionalne vode. Bojan će put boksa jer od amaterskog boksa nema ništa. Boris je izrazio želju da krene put K1 izazova. Iz tog razloga sada u programu ima porciju od dva treninga dnevno. Kako je on do sada četverostruki svjetski i dvostruki europski prvak uvjeren sam da može biti još bolji.

Trener i otac sinovima?

Nikad se ne zna gdje je tu granica. Prvi puta kada je jedan od njih bio nokautiran, meni kao ocu bilo je jako teško iako to nisam smio pokazati kao trener. Sada je to recimo lakše. Dobar, planski rad, smanjio je takve situacije ali bojazan uvijek postoji. Nadam se da ću uz sinove profesionalno biti još dugo.

Što Bojan radi kada nije poluteškaš a Boris teškaš?

Da bi preživjeli, Boris u Rovinju radi kao komunalni redar a Bojan je pica majstor kod mene. Nakon tih osam sati, bez problema ulazimo u dvoranu i treniramo.

Uz njih nadu za budućnost daju?

Marko Opčivač koji je u kadetima i juniorima bio prvak. Tu je i strašni udarač Manuel Smoljan koji je napokon riješio sve probleme koji su ga kočili da uzleti među moguće prvake. Ima talenata, ima razloga za rad. Bez toga ne ide.